Josip Topić

Josip Topić

Josip Topić rođen je 1932. u Siveriću, općina Drniš. Obrazovanje za rudarsku struku završio je u Rudarskoj srednjoj tehničkoj školi u Varaždinu 1954. godine. Nakon toga obrazovanja radio je na tehničkim poslovima u Rudniku mrkog ugljena u Siveriću, a zatim u Ugljenokopu u Pregradi. Za vrijeme rada u Pregradi, upisuje studij fizike i tehničkog obrazovanja na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu, koju završava 1970. godine te prelazi na rad u Osnovnu školu u Pregradi kao nastavnik tehničkog odgoja. Paralelno s tim, dok su u Pregradi postojali razredi Srednjoškolskog centra Krapina, predavao je srednjoškolcima fiziku i proizvodno-tehničko obrazovanje. Od 1990. je u mirovini.

Pisanjem se počeo baviti pedesetih godina surađujući u raznim listovima. Nakon Topićeve prve zbirke pjesama nazvane "Pregradske niti", nastale za vrijeme boravka u Pregradi, a objavljene 1997. u povodu proglašenja Pregrade gradom., već iduće 1998. godine objavljuje drugu zbirku pjesama pod naslovom "Dašci s Kunagore." U ovom svom prvom proznom djelu - Pričama ispod lapora -Topić zapravo na svoj način prikazuje život rudara u ugljenokopima iznoseći pri tome i dio svojega životopisa te teškoće, zgode i nezgode vezane uz taj poziv, iz kojeg su vidljive i neke povijesne činjenice vezane uz ova dva ugljenokopa.

Priče ispod lapora

Sadržaj

Predgovor
ISPOD SIVERIĆKOG LAPORA
Parobrodi su čekali
Dan uoči slavlja
Sklonište u potkopu Franje Josipa
Požar u vjetrenom hodniku
Zvali su ga spasilac
Žeran
Vreća ugljenih jaja
Razgovor uz balote
Pešo i Ana
Znali su se šaliti
Ivanov Putalj
Rudarske štete
Toga dana se sve poklopilo

ISPOD PREGRADSKOG LAPORA
Izdanci
Dogadaj pod uskopom
Sudbonosni srednji stup
U košari za ugljen
Turizam i režija
Dolazili su ispod Veternice
Pet puta je svirala sirena
Štefekova prekvalifikacija

Dodatak - Rudarska himna

"Priče ispod lapora" Josipa Topića vode nas u jedan pomalo neobičan, svakako slabo poznat i gotovo zaboravljen svijet. To je svijet rudara i rudarenja, ozračje jednog već zaboravljenog zanimanja koje je u svoje vri-jeme bilo bitno obilježje nekih naših krajeva i mentaliteta. Ove priče, zapravo istiniti događaji, vraćaju nas u vrijeme kad je rudarenje bilo jedini izvor egzistencije te se sav život ljudi - ne samo rudara radnika, nego i njihovih obitelji - vezao uz rudnik i ugljen.

Josip Topić, nekad i sam zaposlen u rudarstvu, svojim je pričama uspio oživjeti i približiti nam ovaj nepoznati i zaboravljeni svijet. Izuzetnom toplinom i osjećajnošću pisac nas upoznaje s rudarenjem u Dalmaciji, u šibenskom zaleđu, gdje je rudnik u Siveriću bio jedan od glavnih rudarskih punktova južne Hrvatske. Rođen u tom kraju, Topić vješto odabire slike i događaje koji svi zajedno čine dobar i informativni pregled. Pisac, naime, u opisivanju likova i događaja daje i brojne informacije o rudarenju, upoznaje nas sa specifičnom terminologijom i rudarskim rječnikom. Ljudi i događaji koji se nižu u pričama tako postaju i svojevrsna pouka i poruka.

Drugi dio priča vezan je za sjevernu Hrvatsku, za Zagorje koje je nekad dobrim svojim dijelom živjelo od rudnika i rudarenja. Tipični likovi zagorskih rudara koji su uvijek jednom nogom bili u svojim goricama, a drugom u rudniku od kojeg su i živjeli - ocrtani su osobitom simpatijom i suosjećanjem. Topićevo pisanje odiše jednostavnošću, skromnošću književnih zahvata i figura, ali u potpunosti uspijeva stvoriti ozračje karakteristično za temu kojom se bavi. Ove priče nisu stvarane radi književno-umjetničkog užitka i dojma, nego sa skromnom željom da se ne zaboravi jedan detalj naše prošlosti, detalj koji nije nevažan u poznavanju i shvaćanju naših ljudi u sadašnjosti. Josip Topić je u toj namjeri u potpunosti uspio, a ujedno nam je pružio zanimljivo, toplo i informativno štivo.

Tekst: Bonita Kovačić