Adolf pl. Thierry de Chateauvieux Hrvatski ljekarnik francuskog podrijetla. Godine 1893. sagradio je u Pregradi tvornicu lijekova. Radio je na recepturi nekoliko lijekova, a najpoznatiji su bili "Thierryjev balzam" i "Thierryjeva centifolijska mast". Thierry je vlastite proizvode prodavao pod zaštićenom oznakom, tzv. Zelena opatica. U sklopu tvornice otvorio je i ljekarnu "K angjelu čuvaru". Lijekovi proizvedeni u Pregradi bili su prodavani i cijenjeni diljem kontinenta. Hippolit Bilinski (1842. – 1886.) Ljekarnik iz poljske plemićke obitelji Tarasović Bilinski, iz grada Kolomyana u istočnoj Galiciji, danas Ukrajina. Osnovno i srednje školovanje završio je u gradu Kolumyanu. Godine 1862. na Sveučilištu u Lavovu započinje studij farmacije, koji nastavlja na Sveučilištu u Beču, gdje upoznaje Paulinu Jackovsky (rođenu u Javorovu, Galicija) s kojom je živio do smrti i s kojom je imao petero djece. S Paulinom i prvo troje djece, Filkom, Matildom i Stankom, dolazi u Pregradu u jesen 1876. godine. Dvoje njihove djece, Adela i Aleksandar, rođeno je u Pregradi. Radio je u podružnici krapinske ljekarne Ivana pl. Gaja do 1878., kad kupuje Gajevu podružnicu u Pregradi i naziva je "K Angjelu čuvaru". Ta prva samostalna ljekarna u Pregradi nalazila se vjerojatno u nekadašnjoj staroj, a danas obnovljenoj zgradi u Ulici Stjepana Radića 38. Sa svega 44 godine, umro je 15. srpnja 1886. i pokopan je na pregradskom groblju. Po njegovoj smrti, ljekarnu "K Angjelu čuvaru" preuzela je i vodila Paulina Bilinski - Jackovsky, njegova udovica i majka njegove malodobne djece. Godine 1892. ljekarna je prodana Adolfu Thierryju, koji je od nasljednika preuzeo inventar, radne knjige i recepture. Janko Leskovar Rođen je 12. prosinca 1861. u Valentinovu. Tijekom života radio je kao učitelj, a prosvjetnu karijeru završio je kao školski nadzornik. Hrvatsku književnost obogatio je romanima Propali dvori i Sjene ljubavi, te pripovijetkama Misao na vječnost, Katastrofa, Patnik, Kita cvijeća, Kraljica zemlje… Po njemu nosi ime današnja Osnovna škola u Pregradi. vlč. Josip Karlo Tuškan Župnik koji je poveo gradnju crkve u Pregradi i to nakon završena školovanja u Beču i Budimpešti. U travnju 1803. godine župnik Tuškan je zamolio biskupa Vrhovca da na Bijelu nedjelju pošalje proarhiđakona blagosloviti temeljni kamen. Tom svečanošću 1803. započela je gradnja nove župne crkve, koja će potrajati idućih petnaest godina. Zlatko Dragutin Tudjina Počasni građanin grada Pregrade po kojemu je pregradski muzej dobio ime. Tudjina je idejni začetnik muzeja u Pregradi, a također i donator vrijednih eksponenata. Numizmatička zbirka Muzeja grada Pregrade predstavlja bogatu numizmatičku djelatnost donatora Tudjine. Stjepan Škreblin (1888. – 1982.) Po završetku osnovnog školovanja u Pregradi, nastavio je daljnje školovanje u Zagrebu, gdje je 1908. završio klasičnu gimnaziju, a 1912. diplomirao matematiku i fiziku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1913. godine predavao je u zagrebačkoj Gornjogradskoj klasičnoj gimnaziji, a od 1915. do 1941. u Donjogradskoj, brojnim generacijama učenika i studenata. Jedan od njegovih učenika, hrvatski matematičar, japanolog, akademik i književnik Vladimir Devidé, odužio mu se lijepim člankom "Sjećanje na profesora Stjepana Škreblina", objavljenim u časopisu "Matematika i škola", u Zagrebu 2000 godine. Pisao je i objavljivao stručno-pedagoške članke u Matematičko-fizičkom listu, kojemu je bio od početka njegova izlaženja 1950. tehnički urednik, a od 1956. do 1975. i glavni urednik te tako pridonosio unapređenju i popularizaciji nastave matematike i fizike u srednjim školama. Za njega se tvrdi da je bio jedan od najplodnijih autora izvornih matematičkih udžbenika (više od stotinu i pedeset izdanja) te najistaknutiji metodičar matematike za srednje škole. Njegovi su udžbenici prevedeni na talijanski i makedonski jezik. Za angažman i rezultate u znanstvenom i stručnom radu dodijeljena mu je Nagrada "Ivan Filipović", a za životno djelo Nagrada "Davorin Trstenjak". Doživjevši duboku starost, Stjepan Škreblin umro je u Zagrebu i sahranjen na groblju Mirogoj. Slavoljub Kantoci (1869. – 1953.) Klasični filolog rođen u Pregradi kao drugo od sedmero djece Stjepana Kantocija i Marije rođene Pasariček iz Vrha Pregradskih. U Zagrebu je 1891. završio Klasičnu gimnaziju. Studirao je klasičnu filologiju te grčku i rimsku povijest na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje je 1898. i doktorirao. Radio je u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a zatim kao gimnazijski profesor u Zagrebu i Sarajevu. U Banjoj Luci je bio ravnatelj Realne gimnazije od 1916. do 1918., a u Sisku prvi ravnatelj gimnazije od 1919. do 1923. Na Odsjeku za klasičnu filologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovan je 1927. honorarnim, a 1929. izvanrednim profesorom i voditeljem latinske katedre te je na katedri radio do umirovljenja 1940. Priredio je šesto izdanje Latinske gramatike za srednje škole Julija Golika (Zagreb, 1933.) i skripte za studente "Epsko pjesništvo u Rimljana" (Zagreb, 1938.). U raznim periodicima objavljivao je članke o pedagoškoj ulozi klasične književnosti, recenzije i prikaze latinskih udžbenika, prijevode i komentare. U braku sa Štefanijom Kantoci rođenom pl. Košćec imao je sina liječnika, dr. Bogumila Kantocija. U teškim vremenima Drugog svjetskog rata Slavoljub Kantoci zauzimao se, pomagao i štitio proganjane i zatočene hrvatske domoljube. Umro je u rujnu 1953. u Zagrebu i sahranjen je u obiteljskoj grobnici na Mirogoju. Željko Kunović (1908. – 1992.) Osnovno je obrazovanje završio u Pregradi, srednjoškolsko u Zagrebu, a diplomirao je povijest i zemljopis na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Po završetku školovanja u Pregradi, godine 1931. započeo je s privatnom pregradskom gimnazijom, tzv. "Kunovićevom gimnazijom", što se smatra početkom srednjeg obrazovanja u Pregradi. Ukupan broj učenika u školskim godinama kretao se od 15 do 30. Svaki je razred imao nastavu zasebno, a održavala se šest dana u tjednu, isprva u kući obitelji Kunović na lokaciji podno župnog dvora, a kasnije u kući u današnjoj Ulici Stjepana Radića 14. Na ispite u Varaždin, koji su trajali tri do četiri dana, sam je pratio svoje učenike. Prema pričanju nekih od njih, brinuo se o njima kao da su mu vlastita djeca. Godine 1940. odlazi iz Pregrade za Sušak, gdje je imenovan nastavničkim pripravnikom. U Sušaku sklapa svoj prvi brak sa suprugom Nadom, nastavnicom stranih jezika u istoj gimnaziji, židovskog podrijetla, kako bi je spasio od deportacije. Bio je pripadnik partizanskog pokreta. Nakon rata, 1945. nastavlja s radom u sušačkoj gimnaziji, ali kako nije zadovoljavao ideološke zahtjeve, našao je utočište u osnovnoj školi u zagrebačkoj Kustošiji. Volio je putovati i posjetio je mnogo stranih zemalja. Bavio se planinarstvom. Sačuvani su njegovi dnevnici koje je rado i redovito pisao. Umro je u Zagrebu, a urna s posmrtnim ostacima ukopana je u grob njegovih roditelja na Gradskom groblju u Pregradi. August Cesarec (1893. – 1941.) Iako rođen u Zagrebu, korijene ima u Pregradi, točnije – Donjoj Plemenščini. Prvi je puta posjetio Plemenščinu kao osnovnoškolac, o čemu je pisao 1909. godine u književnom prilogu iz mlađih dana, pod nazivom "Prvi put na selu". U tom prilogu detaljno je opisao putovanje u Zagorje, odnosno Pregradu: "Skoro svaki dan išli smo u malo, ali krasno trgovište – Pregradu. Samo se je mjesto podiglo podno Kuna-gore. S istočne strane teče potok Kostelina, što izvire negdje ispod starog Kostel-grada. Sastoji se od jedne glavne ceste, uz koju su se digle lijepe, zidane kuće i trgovine. Na trgu, na kojem je dubok bunar na kolo, podigla se je krasna župna crkva s dva visoka zvonika, na četiri strane svakog po jedan sat, za koje je karakteristika da svaki drugo doba kaže…“ Prilog je potpisao kao Guta Plemenščanski. Već kao gimnazijalac, pridružio se socijaldemokratskom pokretu. S Krležom je 1919. pokrenuo časopis "Plamen". Više puta bio je uhićivan i zatvaran. U Moskvi je 1922. sudjelovao na kongresu Komunističke internacionale, 1934. na kongresu Saveza sovjetskih pisaca, a 1937. se uključio u Španjolski građanski rat na strani republikanaca. U ožujku 1941. uhićen je i zatočen u Kerestincu kraj Samobora, a nakon neuspjela je bijega strijeljan. Pisao je pjesme, romane, novele, putopise i polemike o socijalnim, povijesnim i političkim problemima (romani Careva kraljevina, Zlatni mladić i Bjegunci; drama Sin domovine; putopisi Španjolski susreti i Putovanja po Sovjetskom Savezu te publicističko djelo Stjepan Radić i republika. Franjo Denk Bio je učitelj i vinagorski prosvjetitelj. Službovao je 40 godina, a svojim je radom ostavio trag u srcima brojnih naraštaja vinagorske djece. U mirovinu je otišao 1915. godine, a o ljubavi i poštovanju koje su prema ovom seoskom učitelju osjećali mještani Vinagore, svjedoči činjenica da su 1930. godine na zgradu osnovne škole odlučili postaviti mramornu ploču na kojoj je pisalo: "Zaslužnom vinagorskom prosvjetitelju Franji Denku podižu njegovi štovatelji 1930.“ vlč. Ivan Vukina Rodom iz Rozge kraj Zaprešića, bio je vinagorski župnik od 1929. do 1945. godine te se i danas ističe kao najslavnije ime vinagorske povijesti. Posvetio se vraćanju starog sjaja vinagorskom prošteništu, a u vrijeme njegova upravljanja župom sagrađeno je sirotište za djecu, na Vinagoru su došle časne sestre, sagrađena je cesta do Vinagore, otvorena je pošta i uveden telefon. Od 1932. godine redovito je izdavao "Glas Majke Božje Vinagorske", časopis koji se slao iseljenicima i u prekomorske zemlje. Kad se u ratno vrijeme pobunio protiv bezvjerstva, morao je emigrirati u Italiju, odakle se narušena zdravlja vratio 1971. Naizmjenično je boravio u Svećeničkom domu u Zagrebu i u samostanu na Vinagori, a preminuo je 26. svibnja 1978. Pokopan je na vinagorskom groblju. vlč. Josip Rukelj Legendarni kostelski župnik rođen je 1912. u selu Majerje, koje je pripadalo Župi Petrijanec kod Varaždina. Bio je hrabar i požrtvovan svećenik iz kojeg je zračila posebna srdačnost i dobrota. Susretljiv sa svakim čovjekom koji bi mu došao u farof ili u crkvu, kojeg bi sreo na cesti ili upoznao na brojnim hodočašćima. Umro je na putovanju kao upravitelj Župe Kostel 1981. godine, a sahranjen je na varaždinskom groblju.